Zen,
pozitivno,
energija,
ljubav,
mir
U redu, nemam ja to.
Niti energije, posebice ne pozitivne,
niti ljubavi, a ponajmanje mira.
Prihvatiti tako nešto - možda,
no čemu isticati vrijednosti pozitivnosti kada su svi negativni,
ili barem čine mene negativnijom.
Čak bi sve to i bilo prihvatljivo da ja nisam vječno osuđena zbog
svoje negativnosti.
Da postanem sasvim drugačija, nova,
potpuno promijenjena bilo bil - ali bila si ovakva
i onakva.
"Jesi li dobro?" upitaše čovjek drugoga.
"Zar opet ne djeluješ kako očekujemo?" rekoše mi.
Ako me je itko prihvatio kao najgoru osobu na svijetu,
pa neka znade da me je prihvatio, da je to prihvatio,
da je to ono možda i privlačno ponekad, a ne
stalni pokušaji promjene mene.
Ako se ja ne mijenam niti će me itko drugi promijeniti.
Kada se ja pak promijenim nitko ne prihvati promjenu nego
mi govori o vremenima prije promjene,
stoga, zaključujem,
kolikogod se potrudila, jednostavno ja jesam zla prema ljudima,
jesam nesretna,
jesam bez ljubavi, bez ikakve sreće.
Jednostavno, sam to ja.
Čine li me drugi takvom ili nešto sasvim drugo -
nije niti bitno,
uistinu treba prihvatiti sebe takvom kakva sam,
kakvom me smatraju i gledaju.
Ako je već nemoguće promijeniti,
pa možda je potrebno pustiti neka samo ide;
Bolje sam biti nego u lošem društvu.
Neka bude!
Memory
My little memory
* * *
Dan. Lijep. Sunčan. Gotovo pa nasmijan.
Mogla bih reći - sretan.
Dijelim sreću.
Nekoliko sati kasnije.
Mislim da mi je hladnije od samog osjećaja ikakve sreće prije.
Uopće, ćemu trenutci sreće osim da ti se rugaju kako je sada
to mnogo lošije.
Demonski kašalj nikako ne prestaje.
Mislim da ću morati maknuti se od njega.
Iskreno,nije da želim ići ikamo ali, opet,
gotovo je nemoguće ostati ovdje.
Depresija je i prilično normalan osjećaj;
ako već jest neko zlo, barem osoba pati unutar sebe,
a ne od vanjskih utjecaja drugih.
Malo njih je bez pitanja prihvatilo nešto pozitivno;
svi su sumnjičavi, očekuju nešto, ispituju,
ne priznaju mnogo toga, naporno im je.
Pa i neka je tako!
Ali neka budem što jesam,
neka,postoji mogućnost, prihvatim to
da među ljudima ja nemam osjećaja nikakvih
osim što se svi trebaju mene bojati;
zbog moje reakcije,naravno.
Ako ne možeš komunicirati ljubazno i
sretno,
ako ne možeš plakati kada imaš potrebu za time,
ako nema pravo izraziti nezadovoljstvo,
ako te smatraju nemogućim,
teškim,
čemu im ne pružiti ono što traže;
želite patiti; tada i patite!
**********For my love***********************
*******************************
SJEDILA JE I PLAKALA
Sjedila je i plakala.
Lica umotanog
u svoje predugačke svijetle kose.
Sjedila je i plakala.
Kraj jezera, u šumi.
Ispod mjeseca, u noći.
Sjedila je i plakala.
U dubini svoga bića.
Premda se ponekad malko smješila nikome.
Vjetar, koji joj je bučno uzburkao kosu,
i dotakao joj bijeli vratić,
- nije niti primjetila.
Malena ona,
samo
Sjedila je i plakala.
Svake noći,
Kroz vječnost!
Annabel Lee
Tužni su putevi čovječji!
PALI ANĐEO
Sviđa mi se.
Sviđa mi se ta ideja o besmrtnosti ljubavi,
o utjesi zbog smrti.
Zamisli! Da se vraćamo jedno drugome i tako u vječnost.
Da se uvijek prepoznajemo i nađemo gdjegod bili ili otišli,
da si ti moj, a ja tvoj pali anđeo čuvar!
Kako to zapravo smiješno zvuči, a opet sama pomisao za tako nečime jest
divna poput onog sna o kojem sam ti pričala jer nikada se ne bismo gubili,
možda samo kratkotrajno...
Uvijek bismo postojali,ne nestali, ne zauvijek...
S ljubavlju i mnogo više od toga,
samo tvoja, !
01.09.
02.09. moj rođendan
04.09.moj rođendan na Sljemenu
ostatk devetog eto,ništa ali lijepo :)
Ovdje sam.
U početku smisao nastanka ovoga posta trebao je biti tužne naravi.
Trebao je govoriti o tužnim sjećanjima, poput tužnih balada,
o razočaranim pogledima, sjetnim uzdasima prepunima melankolije i nesigurne tuge....
A tada, tada je, unatoč razočaranjima i besmislenosti ponekih dijelova života, unatoč
sve gnjevnijem bijesu, sve snažnijoj mržnji!.....došao osmijeh.
Upravo poput plača, poput gorkih suza koje se jedna za drugom spuštaju niz obraze
i istodono ih pale svojom gorčinom i slanoćom,
i tada, tog trenutka , kada prestaje, kada osmijeh razvuče usne, nasmije oči premda
su one i dalje mokre, prepune suza....
I suze i dalje idu svojim putem, pa sve jače i jače, od silne boli i istovremeno
osjećaja sigurnosti zbog tog toplog zagrljaja koji ostaje, a ne nestaje....
Ja sam stala na ovome dijelu; osjećaj polusuhih suza na obrazima,
na nasmijanim očima....
Upravo zbog toga, zbog onog zagrljaja, odlučila sam pisati o sreći, o
ljepoti, o onima koji me čine sretnom, a ne trunuti zbog onih
koji me čine bijesnom i prepunom mržnje, koji mi stišću umjesto šire srce...
Zagrljaj......
Postoji li nešto ljepše od zagrljaja?
Naravno! Uvijek postoji nešto ljepše jer tada bi ljepota izgubila na svojoj vrijednosti.
No to ne znači da meni zagrljaj nije nešto najljepše.
On pokazuje i istodobno skriva.
On grije i također stvara trnce.
Snažan je, a iskazuje nježnost.
Čini jedno, a ipak je za to potrebno dvoje.
Nije li zagrljaj uistinu divan?
with love and more than love..... Annabel Lee
S pomalo sjetnih niti u zraku plete se klupko čežnje....
S pomalo sjetnih niti u zraku plete se klupko čežnje....
Još samo nekoliko trenutaka...
još toliko malo....već osjećam, osjećam mnogo strasti, veselja, radosti,
prikrivenih razočaranja potkrepljenim mišlju "Ali baš tako je i moralo biti"
Neobično je kako je prirodu moguće gledati toliko mnogo, kako je iste prizore prirode
moguće gledati svakoga dana, a nikada ne dosade.
Tada govore o umjetnosti, a možda je najveće umjeće upravo
samu prirodu prepoznati kao pravi i istinsku umjetnost.
Osjećam, sjetnost, malenu turobnost jer prije samo nekoliko godina otkrivajući
ljepote svijeta za koji nisam niti znala kako divan može biti svake godine postao je malo
tmurnijim, ljudi su počeli nestajati, odlaziti zauvijek - sa ovoga svijeta....
Uistinu, veselim se ponovnom odlasku na to mjesto, zanima me kako će biti, hoću li se osjećati bolje ili lošije
negoli prije - hoću li biti zadovoljna, sretna, ili čak vrlo razočarana....
S toliko ispremješanih osjećaja ići ću tamo.
Ne znam, kažem sama sebi ; "Ne može mi biti loše." Opet pak,
možda je to samo loš predosjećaj od prevelike doze čežnje i iščekivanja.
Da mi je samo jednom čuti "Sve će biti dobro." ili "Ne brini se, vidjet ćeš, bit će ti predivno! Ma garantiram ti ovo što ti govorim!" sa smiješkom na licu.
Nekako sve blijedi, stari, gasi se.....
a ja osjećam kao da sam spremna za nešto novo, nešto drukčije!
Kao da mi je duh prevelik postao za ovo tijelo....kao da bi putovao, da bi lebdio,
veselio se i plakao istovremeno, a ovo moje jadno tijelo to sve slabije podnosi.
Možda ipak, jednom, moj duh dovoljno osnaži da i tijelu dade energiju i zajedno krenu prema
svome svijetu!
"Jer ono što uistinu želiš, ma svijet će se urotiti da to i dobiješ!"
Fallen Angel
Naslov je nastao krivim upisivanjem slova u google....
Dobro jutro, podne!
Konačno je gotovo! Usklično, veselo mogu reći; konačno je sve gotovo!
Premda, svi su uvijek svjesni kako je to nemoguće, kako je nemoguće da sve bude gotovo osim u trenutku smrti (što još i nije dokazano što se tada događa).
Opet je nađeno raskršće puta, ali mislim da nije loša staza izabrana.
Naravno, vidjet ćemo no ono bitno jest da je ovoga puta poprilično prepuštena sudbini,
da je sudbina većinom usmjerila na ovu stazu.
I upravo zbog toga se radujem!
Staza ne samo da je odabrana većinski od strane sudbine nego čak
nisam ju bolesno forsirala - jer ono što previše zahtjevamo na kraju nas umori,
obeshrabi i više nema ništa smisla.
Ovako, veselimo se nečemu nepoznatom,
uopće ne nužno i lošem.
A vrijeme, neka ide, neka ide svojim tokom!
Barem ga stalno ne trebam dostizati i trčati za njim - to je ono što
vrijeme čini kraćim ili sporim - stresnim ili opuštajućim.
Veselim se današnjem danu.
I sutrašenjm, također!
I kasnijim danima, mnogim danima.
I ne želim čekati više ništa - ništa, nego samo uživati ili, bolje, proživljavati
svaki pojedini trenutak.
Želim letjeti....letjeti maštom....spoznajom...magijom...mislima!
Poput nekog ružičasto-žučkasto-plavkasto.zelenkasto.crvenog neba!
Osjećam taj slatkasti miris i zrak prepun čežnje već sada!
Upravo sada!
Kao da me prožima...i to je divno!
Odlučila sam - nije više bitno boriti se za neke svoje ciljeve - ponekad je potrebno sudbini dopustiti
neka učini kako je bi možda i trebalo biti;
Uostalom, moguće je - svijet će postati zabavniji, život raznolikiji.
Krenemo li sa smiješkom možda čak i u nepoznato možemo se samo iznenaditi
i lakše pronaći nešto lijepo čak i u svemu ružno jer
"Ružno je lijepo a lijepo je ružno...."
Imati osobu čije srce pripada vama i kojoj svoje srce bez sumnjičavih razmišljanja
možete pokloniti u potpunosti, velika je stvar!
Znati da niste sami i to dobrovoljno prihvatiti jer vas to ispunjava, to nas čini
uspješnijima jer najteže je održati odnose - među ljudima!
Steći nečije povjerenje i ponašati se slobodno pred nekim - to je toliko
rijetko i upravo zbog toga postaje vrlo dragocjeno.
A ostalo - pa ako imam ljubav, a kažu da zapravo ona pokreće sve,
onda i mogu sve jer sam time što imam ljubav , odnosno nije da imam
ljubav nego ju mogu osjetiti što i jest dovoljno za vlastito stvaranje nove ljubavi
koja zapravo i može pokrenuti sve, dakle, nema potrebe
za strahom od ičega nego samo mogu gledati na nepoznato
kao ne nešto uistinu nepoznato ali i nešto
što je potrebno spoznati, a ne od toga pobjeći.
Zapravo, štogod u životu radili, mi možemo ostvariti
svoje snove, samo ponekad je potrebno prepustiti i sudbini dio
jer nema smisla boriti se protiv nečega nepromijenjivog,ali
prihvaćanjem istoga možemo mnogo više postići.
Jednoga dana bavit ću se nečime, to je neosporiva istina,
ali zašto ja ne bih mogla napisati knjigu ili pisati jednostavno
unatoč nekom drugom poslu?
Upravo se to zovu snovi, a samo malen korak je između snova
i ostvarene želje.
Nekako vjerujem da čovijek treba ono što radi raditi u svojoj potpunosti, apsolutno
i tako će i moći ostvariti svoje snove .
"Ako nešto uistinu želite svijet će se urotiti da to i dobijete."
Istina, svatko osjeća nesigurnost, pesimizam, zapravo, strah od neuspjeha.
Drugi pak od toliko straha od neuspjeha počinju misliti samo na uspjeh
i učinit će sve da ne dožive taj neuspjeh.
Ovi drugi, nekako su više opsjednuti uspjehom i imaju jaći strah od neuspjeha,no
oni se ipak bore za razliku od onih samo pesimističnih i nesigurnih,
no imaju nešto zajedničko - svi oni su nesretni!
Moja ideja u početku je bila da ako ikada itko naiđe na skup ovih riječi da
mu pomogne krenuti pozitivno dalje ka uspjehu, ali da se ne boji neuspjeha,
a oni koji govore "Ovo vam je zadnja šansa!" lažu jer život nam
nudi mnogo šansi kao i mnogo prepreka.
Treba čovjek vjerovati samome sebi naviše.
Naime, vrlo sam se propitivala o svemu , uvijek, što drugi misle, tražila
potvrdu od drugih jesam li sposobna ili nisam za nešto.
Kasnije sam upoznavši jednu predivnu osobu naučila još jednu stvar;
tu osobu nikada nije bilo strah išta raditi, nije tu osobu bilo strah ide li joj
nešto ili ne jer je otvorenog uma ta osoba kretala u nešto novo.
Zato je On tako i sposoban za mnoge stvari.
I zapravo, potaknuo me na ovakvo razmišljanje.
Uostalom, Aristotel je rekao kako između dvije krajnosti
kao što su ovdje uspjeh i neuspjeh, optimizam i pesimizam,
pozitivna znatiželja i strah, treba uvijek težiti ka zlatno sredini.
A opet, nakon tolikih stoljeća i doba, premda je još u
antičkoj Grčkoj to taj slavni filozof otkrio i rekao
nikada se ljudska narav nije promijenila i uvijek
se ljudi bore između dviju krajnosti - zato
i želim podsjetiti sve ljude koji su na nekoj granici zapeli neka
se malo odmore i prepuste sudbini ili pogurnu vlastitu dušu prema sredini!
P.S. Volim te, ljubavi! =)
Yeah! That's it!
Koliko sreće nizašto!
Prepuna sreće jer ionako ne postoji zlo,nego samo nedstaci sreće.
Da,ma naravno. :)
U redu...nije baš tako.
Točnije,nije nikako.
Ovaj blog više i nema mnogo smisla. ( a ponašam se kao da je nekoć imao ikakvog smisla!)
Sve je laž i bol.
A one ne prestaju tako lako.
Eto!
Pa čemu onda gubiti nadu - patnja je uvijek ovdje!
Gotovo pa upravo i dobih ideju - možda i nisam uistinu stvorena za život jednoga dana s ikim
osim možda mačkom.
A opet, pa možda i nije to toliko strašno - ne možete tada nikoga povrijediti.
Mogla bih svašta, mnogo toga, ili pak ništa...
Sve je to ovisno o tolikim stvarima
i dok čekam....
i čekam
da život mi dade neki znak potencijalne sreće
idem šetati - možda tako ubijem vrijeme.
Zapravo, mogla bih i plakati malo - to i nije tako loša ideja,
možda malo smanjim tu bol koja me guši,a nikada ne želi
učiniti onaj bitan korak - ugušiti me do kraja i prepustiti
vječnosti nečega......
Svjetlost sa visina,hahahah!
Danas je moja priča bila lijepa, ali, opet, kako to ljudi najčešće i čine; pričaju
uvijek one tužnije.
Možda tako olakšamo svoju dušu ili pak se nadamo da će nas te priča naučiti nečemu pametnijem
i boljem, da će to iskustvo ipak na kraju postati sretno unatoč tolikoj boli.
Zar je uopće moguće da ljudi možda i počinju voljeti bol?
Bili jednom dvoje mladih ljudi; ipak, bilo im je lijepo, družili su se i mogu reći - voljeli.
Živjeli su zajedno i stvarali zajedno novi zajednički život.
Zapravo, bili su sretni mladi ljudi. I vrlo uspješni, također.
Godine i godine i godine....prolazile su.
Svađe su postale učestalije i glasnije. Snažnije.
Jake. Jače.
Opasnije.
Što se to događa ljudima? Je li to možda loš način života, nekakva prokleta kolotečina
tmurne boje iz koje je teško isplivati?
Moguće je. Zapravo, vrlo je moguće, ali opet,
odjednom.
Sve stane i nakon silnih ružnih gotovo gnusnih riječi
nastane stanka.
Događaj!
Upravo ono što se možda čak i čekalo, ono što je rijećima tisuće puta izrečeno "NE trebam te."
sada je i učinjeno.
Ono što se činilo gotovo nemoguće dogodilo se.
Toj nekoć mladoj ženi je i sada srce ostalo povrijeđeno,
ponos pogažen, a osjeća se kao da nitko nije uz nju.
A ono, nesretan je, cijeli mu je život nesretan
i tužno luta ulicama, pomalo agresivno od bijesa i nemoći.
I ona isto.
Ali nikako da se sretnu.
I to je tako prokletno iritantno!
Zašto ta prokleta sudba jednom ljude ne pogura u pravome smjeru, jedne prema drugima?
Zašto im uvijek sve oduzima?
Zašto je čovijek tako jadno nemoćno biće koje ne može pomoći drugima
u njihovoj sreći premda vidi koju i kakvu grešku čine?
Kako je teško gledati tuđu patnju tako nemoćan!
Sile prirode pomozite! Pogurnite ih na pravi put - jedno prema drugom,
ali sa smješcima na licu!
DANCE ME TO THE END OF LOVE....
Ovo je za jednu posebnu osobu u mom životu.
Ovo neka bude uistinu i vrlo jasno samo za moju osobu.
Zar sumnjaš u to da me činiš sretnom?
Nadam se da ćeš uskoro biti siguran kako je to smiješno,
jer, pa zar ne vidiš koliko se često smijem?
Znam da vidiš i znam da znaš, ali, ipak,
zašto to ne reći više puta.
Istina, ponekad osjećam čežnju za osjećajem kad ćemo se opet sresti,
vidjeti, voljeti.
Premda, voljeti....voljeti se možemo uvijek, i volimo se uvijek.
I da,
ta pitaš se jesam li sretna a sam si mnogo puta rekao kako je jedina
i prava istina u ovome svijetu upravo ljubav , a ti si mi ne samo
otkrio koliko ljubav usitinu jest snažna nego i kako ju prestati prezirati,
kako u njoj uživati, kako s ponosom reći VOLIM TE!
Zar uistinu misliš da bih sama bila sretnija?
Ako sreća jest i ljubav kao sam već bih u tome bila zakinuta
jer nikoga ne bih imala koga bih mogla voljeti i tko bi mi
to dopuštao, tko bi u tome uživao i još moje ljubavi tražio.
A ti, eto, otkrio si mi i, zapravo, dao si mi
ono najbitnije, možda čak i najveću spoznaju od svih.
Svi govore o ljubavi, filozofi pišu o njoj, oh, da!, često
o njoj pišu i razmišljaju, pokušavaju spoznati i svijet kroz nju
kao takvu.
Vidiš, a ti, ti si samo došao i rekao što si želio, tragao za mnogim stvarima
ali u svojoj biti si uvijek govorio i gledao kroz prirodu jer,
i ljubav je prirodna, i sve što činiš je prirodno i darovao
si mi svime time jedan novi svijet.
Naravno da postoje nesretni trenutci, naravno, pa svi smo mi
bića s manama, ili, nedostatkom vrlina, ali u
biti svojoj, esenciji života, ja sam sretna.
Sretna sam jer te mogu zagrliti, jer te mogu poljubiti,
jer te mogu zvati i tisuću puta dnevno, a ti
ćeš sve to prihvatiti i zagrliti me i poljubiti me i razgovarati sa mnom.
Eto, to su stvari koje su uvijek s nama; s tobom, sa mnom,
i one ne nestaju, nego samo ponovno i ponovno nastaju -
Umjeće ljubavi!
Detalji mogu rastužiti, istina, ali nisam zbog toga nesretna jer,
eto, ti si mi darovao i sa mnom stvorio mnogo predivnih trenutaka
ali i osjećaja za vječnost - zato si mi time i darovao osjećaj posebnosti.
Hvala ti!
I ono najbitnije; Volim te!
Volim te više od ičega na ovome svijetu i nevjerojatna je ta ljubav
ali istovremeno predivna!
With Love!
Pusa =)
